Ranjavanje vatrenim oružjem u austrijskom zatvoru: član 105 StVG i odgovornost države

Član 105 stav 1 StVG određuje koji službenici pravosudne službe mogu nositi službeno oružje tokom određenih zadataka i kada se to smatra potrebnim za održavanje sigurnosti i reda. Vatreno oružje je izričito navedeno među službenim oružjem u stavu 2. Dozvola za nošenje sama po sebi ne dokazuje da je konkretan pucanj prema osobi bio zakonit.

Za upotrebu oružja član 105 stav 3 StVG upućuje na situacije iz člana 104 stav 1, tačke 1 do 4. Prvo treba utvrditi koja je zakonska situacija postojala u trenutku pucnja. Opšte pozivanje na red ili sigurnost ne zamjenjuje tu činjeničnu procjenu.

Prema članu 105 stav 4 StVG, oružje se smije upotrijebiti samo ako se bezopasne ili manje opasne mjere čine neprikladnim ili su se pokazale nedjelotvornim. Ako je dostupno više vrsta oružja, smije se upotrijebiti samo ono najmanje opasno koje prema konkretnim okolnostima još može postići cilj.

Prema stavu 5, svrha upotrebe oružja prema osobi smije biti samo da se ta osoba onesposobi za napad, otpor ili bijeg. Svako oružje mora se upotrebljavati uz najveću moguću pažnju prema ljudima i imovini. Ako se cilj može postići djelovanjem oružja na predmete, zakon ne dopušta upotrebu protiv osobe radi tog cilja.

U situacijama iz člana 104 stav 1, tačke 2 do 4, očekivana šteta ne smije biti očigledno nesrazmjerna željenom ishodu. Ova formulacija je vezana za situacije koje zakon izričito navodi. Zato treba zajedno procijeniti stvarnu opasnost, svrhu i dostupna sredstva.

Kada upotreba oružja prema osobi nosi opasnost po život, član 105 stav 6 StVG dopušta je samo u tri zakonom opisane situacije: u nužnoj odbrani radi zaštite čovjeka, radi suzbijanja ustanka ili pobune te radi sprečavanja bijega ili ponovnog hvatanja zatvorenika osuđenog za krivično djelo koje se prema austrijskom pravu svrstava u kategoriju Verbrechen i zbog kojeg se ta osoba smatra opasnom po sigurnost države, osobe ili imovine.

Osim u nužnoj odbrani, na upotrebu oružja opasnu po život mora se izričito upozoriti neposredno prije primjene, na način koji se jasno može opaziti. Dopuštena je samo ako se time vjerovatno neće ugroziti druga prisutna lica (član 105 stav 7 StVG). Da li je konkretan pucanj nosio opasnost po život procjenjuje se prema okolnostima. Sam naziv oružja ili nastala povreda ne daje konačan odgovor na to činjenično pitanje.

Medicinska dokumentacija treba, koliko je to medicinski opravdano, tačno prikazati nalaz, datum pregleda, liječenje i daljnji tok. Sačuvajte ljekarske nalaze, otpusna pisma, recepte i dokumente o dodatnom liječenju. Medicinskom osoblju opišite sve tegobe, uključujući one koje se pojave kasnije.

Datirana hronologija može zabilježiti gdje se povrijeđena osoba nalazila, šta se dogodilo neposredno prije pucnja, koja je upozorenja čula, kada je pucanj ispaljen i ko je bio prisutan. Jasno odvojite lično opažanje od informacija dobijenih kasnije. Uz saglasnost povrijeđene osobe, porodica može pomoći u sređivanju dokumentacije i čuvanju dokaza.

Ako postoje, izvještaji o događaju, zapisi o upotrebi oružja, službene bilješke, videozapisi i iskazi svjedoka mogu biti važni. Treba utvrditi postoje li takvi zapisi, jesu li dostupni i mogu li se sačuvati. S advokatom rano provjerite zakonit način čuvanja dokaza i nemojte ih sami mijenjati.

Pravo osuđenih zatvorenika na žalbu protiv odluka, naredbi i postupanja zatvorskih službenika koji zadiru u njihova prava predviđeno je članom 120 stav 1 StVG. U žalbi se mora označiti osporeni postupak i obrazložiti razlozi, ako nisu očigledni. Odluku o žalbama protiv službenika ili njihovih naredbi donosi upravnik zatvora, prema članu 121 stav 1 StVG. Sud nadležan za izvršenje kazne odlučuje ako se žalba odnosi na odluku, naredbu ili postupanje upravnika, a on joj sam ne udovolji. Članovi porodice mogu uz saglasnost pogođene osobe urediti dokumentaciju, no time ne stiču automatski pravo na žalbu u svoje ime.

Kada je zatvorenik saznao za razlog žalbe, to je presudno za žalbu protiv same upotrebe oružja prema članu 120 stav 2 StVG. U slučajevima koji se ne odnose na žalbu protiv odluke, rok za podnošenje žalbe u pravilu iznosi od prvog do četrnaestog dana nakon tog dana, osim ako bi odlaganje stvorilo opasnost, kada se žalba može podnijeti i ranije. Vrijeme saznanja, događaj i osporeno postupanje treba odvojeno zabilježiti, a rok odmah provjeriti, čak i ako medicinski nalazi ili službeni izvještaji još nedostaju.

Rok za žalbu protiv odluke zatvorskog organa, prema članu 120 stav 2 StVG, u pravilu je vezan za dan njenog usmenog saopštenja ili dostave, pri čemu se žalba može podnijeti najkasnije četrnaestog dana nakon tog dana. U slučaju da se pisani otpravak zatraži najkasnije trećeg dana nakon dana usmenog saopštenja, za početak roka mjerodavna postaje dostava tog otpravka. Nadležnom zatvorskom službeniku žalbe se podnose pismeno ili usmeno u određeno doba dana. Zato se prije izbora pravnog sredstva mora utvrditi šta se tačno osporava. Za žalbe protiv sudskih odluka važe posebna pravila o pravnim lijekovima.

Prema članu 120 stav 3 StVG, odgodno dejstvo žalbe u pravilu ne postoji. Ukoliko se naredba ili odluka još može izvršiti, posebno je potrebno provjeriti da li joj se, pod uslovima iz te odredbe, može priznati odgodno dejstvo. Žalba u izvršenju kazne i zahtjev za naknadu prema AHG imaju različite ciljeve i vlastite rokove. Oba pravna puta treba pravovremeno razmotriti s advokatom. Liječenje i zakonito čuvanje dostupnih dokaza treba nastaviti paralelno.

Član 1 stav 1 AHG propisuje odgovornost nadležnog javnopravnog subjekta za naknadu štete na osobi ili imovini koju je organ protivpravno i krivicom prouzrokovao pri vršenju javne vlasti. AHG ne daje automatsko pravo na naknadu samo zato što je povreda nastala. Treba utvrditi konkretnu povredu zakona, krivicu, štetu i pripisivost postupanja nadležnom javnopravnom subjektu. Prema toj odredbi, organ ne odgovara lično povrijeđenoj osobi.

Za pripisivanje je važna činjenična veza između postupanja i dodijeljenog javnog zadatka. U predmetu 1 Ob 123/20z austrijski Vrhovni sud (OGH) objasnio je tu granicu u slučaju pripadnika Bundesheera. Pucanj iz isključivo privatnih razloga, bez veze sa zadatkom straže, nije pripisan službenom zadatku. Sama činjenica da se to dogodilo tokom službe i da je vojnik dobio oružje nije bila dovoljna. Protivpravna ili službenim pravilima suprotna upotreba može, nasuprot tome, ostati službeno postupanje ako je činjenično povezana sa zadatkom koji se obavljao.

Ta odluka odnosila se na vojnika, a ne na službenika zatvorske službe. Ne odlučuje o članu 105 StVG niti o slučaju opisanom u ovom tekstu. Kod pucnja u zatvoru treba konkretno ispitati razlog, tok, svrhu i službenu funkciju.

Član 1325 ABGB kod tjelesne povrede navodi posebno troškove liječenja, izgubljenu zaradu i, ako povreda dovede do nesposobnosti za rad, zaradu koja će se gubiti u budućnosti. Na zahtjev se može tražiti i pravična naknada za bolove prema utvrđenim okolnostima.

Za procjenu mogu biti važni računi i potvrde o plaćanju liječenja, dokumenti o prihodima, medicinski nalazi i dokazi o daljnjim posljedicama. Da li se konkretna šteta može naknaditi i u kojem iznosu zavisi od činjenica i zakonskih uslova. Zakon ne obećava unaprijed određen iznos.

Član 6 stav 1 AHG za zahtjeve prema članu 1 stav 1 u načelu propisuje rok zastare od tri godine, računajući od isteka dana kada je oštećena osoba saznala za štetu. Zakon predviđa izuzetke, uključujući posebna pravila za štetu koja u početku nije bila poznata i za određena namjerna krivična djela. Tačan početak roka i potrebne radnje zavise od konkretnog slučaja.

Povrijeđena osoba treba bez odlaganja zatražiti advokatsku procjenu zastare i dostaviti medicinsku dokumentaciju, hronologiju događaja, dostupna pisma i dokaze o troškovima. Opšti opis roka nije obračun roka za pojedinačni slučaj.