Dvije treće države traže izručenje: Ko odlučuje o prvenstvu?

Sud prema § 31 ARHG odlučuje o dopuštenosti izručenja u odnosu na označene činjenične događaje. U slučajevima kada učestvuje više država, status svakog zahtjeva mora biti jasan. Dopuštenost jednog zahtjeva ne isključuje automatski drugi. Savezni ministar pravde prema § 34 st. 2 ARHG bira između više dopuštenih izručenja.

Ministar, primjenjujući § 34 st. 1 ARHG, donosi odluku o odobrenju ili odbijanju izručenja vodeći računa o međunarodnim sporazumima, interesima Austrije i njenim međunarodnopravnim obavezama. U dijelu gdje je izručenje pravosnažno proglašeno nedopuštenim, on mora odbiti izručenje, pri čemu odluka o prvenstvu ne može ukloniti tu prepreku. Ipak, sama sudska odluka o dopuštenosti još uvijek ne utvrđuje koja od više država ima prednost.

Zakonske odredbe prema § 1 ARHG primjenjuju se samo ako međunarodni sporazumi ne određuju drugačije. Zato odbrana mora za svaki zahtjev utvrditi koji ugovor važi u konkretnom odnosu, što obuhvata njegovu vremensku primjenu, relevantne dopune, rezerve i izjave. Sama oznaka treća država ne daje odgovor na ta pitanja.

Član 17 Evropske konvencije o izručenju propisuje pravila za više istovremenih zahtjeva, bilo da se tiču istih ili različitih radnji. Ovi kriteriji vrijede samo kada Konvencija važi za konkretan slučaj. Izraz evropska ne označava sistem naloga za hapšenje EU niti znači da Konvencija važi širom svijeta. Posebne sisteme predaje treba prethodno razgraničiti.

Član 17 zahtijeva da se razmotre sve okolnosti, uključujući relativnu težinu krivičnih djela, mjesto izvršenja, datume zahtjeva za izručenje, državljanstvo tražene osobe te mogućnost kasnijeg izručenja drugoj državi. Datum ima značaj, ali ne uspostavlja automatski redoslijed prema prijemu zahtjeva.

Obrazloženo izjašnjenje poredi konkretne činjenice bitne za pravno mjerodavne kriterije. Treba utvrditi na koje mjesto izvršenja se odnosi svaki navod. Potrebno je razlikovati radnje koje se stavljaju na teret i njihovu težinu. Koje isprave potvrđuju datume zahtjeva? Ti podaci moraju biti provjerljivi u spisu. Ni opće pozivanje na stariji zahtjev ni lična želja za određenom državom ne zamjenjuju procjenu.

Primjena člana 17 zahtijeva izričito uzimanje u obzir mogućnosti kasnijeg izručenja drugoj državi. Zato odbrana treba razmotriti situaciju i nakon prve predaje. Mora utvrditi postoje li dodatni zahtjevi i da li bi kasnije izručenje bilo pravno i praktično moguće. Prva država izručenja ne otkriva cijeli daljnji tok postupka.

Odluka o prvenstvu sama po sebi ne dopušta bezuslovno daljnje izručenje. Posebno treba provjeriti pravni osnov i zaštitne uslove daljnjeg izručenja. Konkretne nove informacije o opasnostima u državi izručenja također zahtijevaju brzu pravnu procjenu. Prigovor protiv dopuštenosti izručenja ne smije se svesti na želju za povoljnijim redoslijedom. Ključno je utvrditi na koje pravno pitanje utiče nova okolnost.

Za advokatsku provjeru potrebno je objediniti potpune zahtjeve s prevodima, naloge za hapšenje ili presude te austrijske sudske odluke. Pregled svakoj državi pridružuje navode o djelu, mjestu izvršenja, svrsi i datumu zahtjeva, kao i trenutno stanje odlučivanja. Dokaze o dostavi i neriješene pravne lijekove treba jasno označiti. Tada odbrana može konkretno ukazati na netačne podatke ili nedostajuće osnove za poređenje.

Žalba protiv sudske odluke o dopuštenosti prema § 31 st. 6 ARHG i izjašnjenje o ministarskom prvenstvu imaju različite svrhe. Konkretna odluka i faza postupka diktiraju procjenu odgovarajuće pravne zaštite. Sud prema § 34 st. 4 ARHG obavještava osobu i njenog branioca o odobrenju ili odbijanju izručenja. Zato treba odmah dostaviti odbrani nove odluke i najavljene datume predaje.

§ 29 ARHG posebno uređuje uslove ekstradicijskog pritvora. I dalje je potrebno provjeriti pritvorski razlog, srazmjernost i blaže mjere. Nakon sudske odluke o dopuštenosti, rok za provjeru pritvora više ne ograničava važenje posljednjeg pritvorskog rješenja, a prema § 29 st. 5 ARHG tada se više ne održavaju pritvorska ročišta po službenoj dužnosti. To ipak ne dopušta pritvor bez daljnjeg postojanja pravnog osnova.

§ 29 st. 6 ARHG nalaže puštanje nakon jedne godine provedene u ekstradicijskom pritvoru ako ministar nije ni odobrio ni odbio izručenje. Ako se pritvor produži duže od šest mjeseci, potrebne su posebne teškoće ili poseban obim postupka koji čine nastavak neizbježnim, a djelo mora spadati u austrijsku kategoriju Verbrechen, odnosno teških krivičnih djela. Dva zahtjeva ne ispunjavaju automatski te uslove. Pri svakoj procjeni puštanja treba posebno razmotriti i druge samostalne osnove lišenja slobode.