Medicinska njega u zatvoru u Austriji: prava, liječenje i pritužba

Osnovu čini § 66 StVG: zavod mora očuvati tjelesno i duševno zdravlje zatvorenih osoba, nadzirati njihovo zdravstveno stanje i paziti na higijenu. Ta zdravstvena njega nije dobrovoljna usluga, nego zakonski zadatak zavoda.

Kad nastupi oboljenje, primjenjuje se § 68 StVG. Ako se zatvorena osoba prijavi bolesnom ili se pokažu znaci bolesti, mora se obavijestiti ljekar zavoda (Anstaltsarzt). On mora pregledati osobu, pobrinuti se za nužno ljekarsko i posebno liječenje, procijeniti radnu sposobnost i zdravstveno stanje te odlučiti o primjerenom smještaju. Pravo se odnosi na liječenje u skladu sa stanjem medicinske nauke, ne na izbor određenog ljekara.

Važna je granica prinudnog liječenja. Medicinsko liječenje načelno pretpostavlja saglasnost osobe. Prinudni pregled, prinudno liječenje ili prinudno hranjenje dopušteni su samo pod uskim uvjetima § 69 StVG, dakle kada su bez opasnosti po život i razumni te, izvan hitnih slučajeva, uz potrebno odobrenje. Pravo na samoodređenje time ostaje načelno očuvano i u izvršenju.

Prvi korak je prijava bolesti. Ona pokreće obavezu da se obavijesti ljekar zavoda, koji pregleda zatvorenu osobu. Iz pregleda slijedi dalje liječenje: u zavodskoj ambulanti, kod pozvanih specijalista ili, ako je potrebno, izvan zavoda.

Ako njega u zavodu nije dovoljna, u obzir dolazi premještaj prema § 71 StVG. Ako se bolesna ili povrijeđena osoba u trenutnom zavodu ne može primjereno liječiti, premješta se u najbliži pogodan zavod. Ako ni tamo primjereno liječenje nije moguće ili bi premještaj ugrozio život, osoba se pod stražom prima u javnu zdravstvenu ustanovu (Krankenanstalt); ona je obavezna na prijem. Za smještaj na psihijatrijskom odjelu vrijede pravila Zakona o smještaju (Unterbringungsgesetz) uz prilagodbe.

Posebnu ulogu ima kontinuitet liječenja. Ko je prije zatvora bio u liječenju treba prethodne nalaze i plan medikacije rano unijeti u spis preko zavodske ambulante. To osigurava da se medicinski indicirana terapija ne prekine bez stručnog razloga i stvara čvrstu osnovu ako se o nastavku spori.

Ako izostane potrebna njega, treba razlikovati dva puta. Kada je riječ o odluci ili naredbi koja dira u prava zatvorene osobe, na primjer uskraćivanje pristupa indiciranom liječenju, pritužba (Beschwerde) prema § 120 StVG je sredstvo izbora. Mora se podnijeti u roku od dvije sedmice od saznanja. O pritužbama protiv odluka uprave zavoda, ako se ne ispravi, odlučuje sud za izvršenje (Vollzugsgericht) (§ 121, § 16 StVG); daljnja pritužba Višem zemaljskom sudu u Beču (Oberlandesgericht Wien) dopuštena je samo kada postoji pravno pitanje od načelnog značaja (§ 16a StVG).

Uz to stoji pozivanje na nadzorno pravo organa izvršenja prema § 122 StVG. Ta nadzorna pritužba moguća je bez formalnosti i upućuje se nadređenom tijelu; o njoj se međutim ne mora donijeti formalno rješenje. Pogodna je da skrene pažnju na nedostatke u njezi, ali ne zamjenjuje pritužbu vezanu rokom protiv konkretne odluke koja krši prava.

U hitnim slučajevima brzina je važna. Ako čekanje prijeti zdravstvenim štetama, to treba izričito istaknuti i, koliko je moguće, ljekarski potkrijepiti. Pažljivo dokumentiran i konkretno obrazložen podnesak ima osjetno bolje izglede od paušalne pritužbe, jer nadležnom tijelu daje provjerljivu osnovu.