Izručenje i smrtna kazna: Zaštitne mjere prije predaje

Razmatranje zahtjeva treće države vrši se u skladu sa austrijskim Zakonom o izručenju i pravnoj pomoći (ARHG) i odgovarajućim međudržavnim sporazumima. Prema § 1 ARHG zakonske odredbe primjenjuju se samo ako tim sporazumima nije drukčije određeno. Zato odbrana mora utvrditi koji ugovor važi za državu koja traži izručenje i koje garancije taj ugovor zahtijeva. Posebnim pravilima uređena je predaja unutar EU na osnovu evropskog naloga za hapšenje.

Granice koje postavljaju ljudska prava ne uklanja provjera ugovora. Austrija osobu ne smije izložiti stvarnom riziku smrtne kazne ili postupanju protivnom Art. 3 EMRK, Evropske konvencije o ljudskim pravima. Konkretna optužba, moguća kazna i položaj osobe nakon predaje su odlučujući. Odgovor na ta pitanja ne daje sam opis države kao partnera u saradnji.

Na izručenje radi gonjenja za djelo za koje je prema pravu države koja traži izručenje predviđena smrtna kazna odnosi se § 20 Abs. 1 ARHG. Kada je ova odredba mjerodavna, mora biti garantovano da smrtna kazna neće biti izrečena. Tačna optužba, moguće pravne kvalifikacije i pravila nadležnog stranog suda moraju biti predmet provjere. Navod da tužilaštvo vjerovatno neće tražiti smrtnu kaznu ne zamjenjuje potrebnu garanciju.

Zabrana iz § 20 Abs. 2 ARHG primjenjuje se na zahtjev za izvršenje već izrečene smrtne kazne. Svrhu takvog zahtjeva ne mijenja tvrdnja da bi kasnije moglo uslijediti pomilovanje. U slučaju da je kazna obavezujuće zamijenjena drugom kaznom, mjerodavni dokumenti, preostalo izvršenje kazne i rizici za ljudska prava moraju se ponovo provjeriti. Izručenje ne postaje dopušteno samo na osnovu zatvorske kazne.

Pouzdanom izjavom označavaju se konkretna osoba i optužbe na koje se izjava odnosi. Ko je dao izjavu, koje organe u državi predaje ona obavezuje i kako se provodi prema njenom pravu, to treba provjeriti. U saveznoj državi nadležnosti savezne vlade, tužilaštva i suda mogu biti različite. Zato mora iz izjave i pravnog okvira proizlaziti zašto nadležni organi zaista mogu isključiti izricanje smrtne kazne.

U predmetu Harkins i Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. januara 2012. garancije američke vlade, nadležnog tužilaštva i sudija ocijenio je Evropski sud za ljudska prava kao jasne i nedvosmislene. Važnost konkretnih nadležnosti pokazuje se tim ocjenama. Općenito sastavljena diplomatska nota ne pruža pouzdanu zaštitu samo zato što je službeni dokument. Sadržaj, obavezujuće dejstvo i poštovanje garancije u praksi moraju biti usklađeni.

Mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje zabranjuje Art. 3 EMRK, a odgovarajuću primjenu zakonskih pravila na nedopuštene kazne i preventivne mjere predviđa § 20 Abs. 3 ARHG. Postupke i uslove izvršenja protivne ljudskim pravima obuhvata § 19 ARHG. Na pitanje da li u predviđenom zatvoru prijete zlostavljanje, nedovoljna zdravstvena zaštita ili drugi ozbiljni rizici zato još ne odgovara djelotvorna garancija protiv smrtne kazne. Odmjeravanje prema težini optužbe ne dopušta zabrana iz Art. 3.

Lične rizike i trenutno stanje u državi predaje zajedno mora potkrijepiti odbrana. U odluci 11 Os 117/18t od 11. decembra 2018. Austrijski Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio lični položaj, posebnu ranjivost i postupanje države koja traži izručenje. Medicinski dokumenti, ranije dokumentovano nasilje i pouzdani izvještaji o predviđenom zatvoru su korisni. Opće informacije o zemlji načelno moraju biti povezane s konkretnom osobom, a na zahtjeve dokazivanja može uticati stalna praksa sveobuhvatnih sistematskih povreda ljudskih prava.

Sveobuhvatnu provjeru dopuštenosti izručenja s obzirom na prava osobe, na osnovu zahtjeva i pratećih dokumenata, prema §§ 31 i 33 ARHG, vrši sud. Odbrana tada treba ukazati na nedostajuće garancije, protivrječne prevode i konkretne opasnosti te tražiti potrebne dopune. Može se zatražiti usmena rasprava. U slučaju da je izručenje pravosnažno proglašeno nedopuštenim, savezni ministar pravosuđa mora ga u tom obimu odbiti prema § 34 ARHG.

Prema § 31 Abs. 6 ARHG, kod usmenog objavljivanja odluke o dopuštenosti, žalba se mora najaviti u roku od tri dana, a detaljnije obrazloženje može biti podneseno u roku od četrnaest dana od dostave pisanog otpravka, pri čemu žalba ima odgodno dejstvo. Zato se datum objavljivanja i dokaz o dostavi moraju odmah proslijediti odbrani. Ovo pravilo o rokovima odnosi se na usmeno objavljenu odluku, dok se za konkretnu odluku mora provjeriti tok postupka i pouka o pravnom lijeku. Zaštita od predaje ne treba se odgađati do nekog kasnijeg vanrednog pravnog sredstva.

Pitanja dopuštenosti izručenja i potrebe za pritvorom su odvojena. Dovoljni razlozi u vezi s djelom koje podliježe izručenju zahtijevani su prema § 29 ARHG za ekstradicijski pritvor, dok se pravila o istražnom pritvoru načelno primjenjuju na odgovarajući način. Zato pritvorski razlog, proporcionalnost, blaže mjere i zahtjev za puštanje na slobodu provjerava odbrana. Za održivost svrhe pritvora važna je pravna prepreka izručenju. Ipak, samo iznošenje prigovora ne dovodi do automatskog puštanja.

§ 29 Abs. 5 ARHG ima posebnu važnost: nakon sudske odluke o dopuštenosti ili pristanka na pojednostavljeno izručenje, pritvorski rok više ne ograničava dejstvo posljednje odluke o pritvoru, a rasprave o pritvoru po službenoj dužnosti prestaju. Zato odbrana mora aktivno pratiti daljnji pritvor. Posljednju pritvorsku odluku, dosadašnje trajanje, dostupnu adresu stanovanja i moguće mjere osiguranja treba pripremiti odvojeno od dokumenata o riziku smrtne kazne.