Izručenje uprkos austrijskoj nadležnosti? § 16 ARHG

Međunarodni sporazumi imaju prednost: prema § 1 ARHG, zakonske odredbe primjenjuju se samo ako ti sporazumi ne određuju drugačije. Zato branilac mora utvrditi državu moliteljicu, primjenjivi ugovor o izručenju te važeće dopune ili rezerve. Sljedeća provjera prema § 16 ARHG pretpostavlja da ugovorna odredba koja ima prednost ne odstupa od tog zakonskog pravila. Sama oznaka treća država ne dokazuje postojanje određene prepreke izručenju.

Evropska konvencija o ekstradiciji pokazuje važnost ovog redoslijeda: Art. 7 se odnosi na mjesto izvršenja, Art. 8 na postupak u toku zbog istih radnji, a Art. 9 na pravosnažno presuđenu stvar. Prve dvije odredbe pod svojim uslovima omogućavaju odbijanje, dok Art. 9 razlikuje pravosnažnu presudu od odluke da se postupak ne pokrene ili obustavi. Treba zasebno utvrditi koje pravilo važi u odnosu s konkretnom državom. Evropski nalog za hapšenje pripada posebnom postupku prema EU-JZG.

§ 16 Abs. 1 ARHG vezuje se za krivično djelo. Austrijski krivični zakoni važe za djela izvršena u Austriji, kako to propisuje § 62 StGB. Prema § 67 Abs. 2 StGB, mjesto izvršenja određuje se, između ostalog, prema mjestu radnje i mjestu gdje je posljedica koja pripada zakonskom biću djela nastupila u cijelosti ili djelimično, odnosno gdje je prema zamisli počinioca trebala nastupiti. Zato može biti važno više mjesta kod prekograničnih optužbi.

Branilac mora povezati radnju iz zahtjeva s ovim osnovama nadležnosti. Adresa stanovanja u Austriji sama po sebi ne dokazuje da je djelo izvršeno u zemlji, niti prijava podnesena u Austriji zamjenjuje provjeru krivične nadležnosti. Za djela izvršena u inostranstvu mogu biti relevantne druge zakonske osnove čije uslove treba posebno provjeriti. Zaštita austrijskih državljana prema § 12 ARHG odnosi se na državljanstvo i treba je odvojiti od ove prepreke vezane za djelo.

Ako Austrija vrši nadležnost isključivo umjesto druge države, § 16 Abs. 2 Z 1 ARHG predviđa da osnovna zabrana ne sprečava izručenje. U tom slučaju odlučujuća je pravna osnova te nadležnosti. Sama činjenica da druga država također vodi istragu ili da je ranije dodijelila broj predmeta još ne dokazuje ovaj izuzetak.

Branilac treba provjeriti koji dokazi, povezane optužbe ili okolnosti izvršenja opravdavaju prednost vođenja postupka u državi moliteljici, jer opšta tvrdnja o jednostavnijem postupku u inostranstvu ne zamjenjuje obrazloženje za konkretni slučaj. § 16 Abs. 2 Z 2 ARHG uređuje ovu situaciju tako da posebne okolnosti moraju govoriti u prilog takvom vođenju, pri čemu zakon posebno navodi utvrđivanje istine, odmjeravanje kazne i izvršenje. Oba izuzetka i dalje podliježu stavu 3.

Prva rečenica § 16 Abs. 3 ARHG zabranjuje izručenje osobe koja je u Austriji već pravosnažno osuđena ili pravosnažno oslobođena zbog predmetnog djela, čak i ako postoji jedan od izuzetaka. Ova odredba obuhvata i odluku o odustajanju od krivičnog gonjenja iz razloga koji nisu navedeni u § 9 Abs. 3 ARHG. Za ovu provjeru potrebni su potpuna odluka i jasna povezanost s radnjom obuhvaćenom zahtjevom za izručenje.

Obustava postupka se zato ne smije u svakom slučaju izjednačiti s pravosnažnom oslobađajućom presudom. Ako austrijska krivična nadležnost počiva samo na § 65 Abs. 1 Z 2 StGB, § 9 Abs. 3 ARHG pod svojim uslovima omogućava odustajanje od gonjenja, a upravo taj razlog § 16 Abs. 3 izuzima iz navedene prepreke. Konkretan razlog, obuhvaćene činjenice i kod presude njena pravosnažnost važniji su od opšte izjave da je predmet u Austriji završen.

Stav 3 predviđa dodatnu zaštitu isključivo za slučaj iz § 16 Abs. 2 Z 2 ARHG. U tom slučaju izručenje je nedopušteno i kada postoji bojazan da bi osuda u drugoj državi, u svom ukupnom učinku, osobu dovela u znatno nepovoljniji položaj nego što bi to bilo prema austrijskom pravu. Ova dodatna provjera odnosi se na tvrdnju o prednosti stranog postupka. Tekst odredbe ne proširuje tu zaštitu na svako izručenje niti automatski na nadležnost koja se vrši umjesto druge države prema Z 1.

Branilac mora utvrditi relevantne strane propise, njihovu primjenu na optužbu te uporediti posljedice njihove primjene s onima prema austrijskom pravu. Poređenje zahtijeva obrazloženu procjenu konkretno očekivanih pravnih posljedica, pri čemu sama viša maksimalna kazna u inostranstvu još ne daje odgovor na zakonsku procjenu ukupnog učinka. Dodatni nedostaci na koje se poziva moraju imati pouzdanu pravnu osnovu. Stroža strana sankcija zato ne sprečava izručenje automatski; odlučujući ostaje znatno nepovoljniji položaj u ukupnom učinku.

Potpuni zahtjev za izručenje, koji sadrži opis radnji, nalog za hapšenje ili presudu uz potrebne prevode, predstavlja polaznu tačku. Neophodni su i dokazi o mjestima radnje i posljedica, austrijski brojevi predmeta te odluke. U slučaju ranije odluke, potrebno je dokumentovati njen tačan razlog, obim i, gdje je relevantno, pravosnažnost. Članovi porodice mogu prikupiti postojeće dokumente, ali vlastitu izjavu o optužbi treba prethodno usaglasiti s braniocem.

Kod izuzetka prema Z 2 potrebno je obraditi navedene posebne okolnosti te mogući nepovoljniji položaj koji bi nastao zbog strane osude. Advokatski podnesak treba za svako djelo posebno pokazati koja austrijska nadležnost postoji. U njemu bi također trebalo navesti na koji se izuzetak poziva i koji mu se prigovor suprotstavlja. Nedostajući strani propisi ili nejasni razlozi okončanja gonjenja moraju ostati jasno označeni kao otvorena pitanja. Samo pozivanje na austrijski postupak ne čini ovu provjeru nepotrebnom.

Prema § 29 Abs. 1 ARHG, za ekstradicijski pritvor potrebni su dovoljni razlozi za pretpostavku da je počinjeno krivično djelo zbog kojeg je izručenje dopušteno. Ako se utvrdi prepreka izručenju, branilac mora istaći njene posljedice za dalji ekstradicijski pritvor te provjeriti zahtjev za puštanje. Samo podnošenje prigovora ne rezultira automatskim puštanjem. Branilac također treba provjeriti ostale uslove pritvora i moguće blaže mjere.

Dodatni austrijski istražni pritvor ili izvršenje kazne zatvora zahtijevaju zasebnu pravnu procjenu. Čak i uspješno sprečavanje izručenja ne uklanja automatski drugi osnov lišenja slobode. Braniocu trebaju odmah stići aktuelne odluke, potvrde o dostavi i termini ako pritvor traje ili je najavljena predaja. Provjera prema § 16 ARHG mora se povezati s prijedlozima i pravnim lijekovima potrebnim u konkretnom slučaju, jer neformalni upit ne zamjenjuje procesnu radnju.